Rastanci i novi susreti

Dragi čitatelji,

događaj koji je obilježio kulturnu i znanstvenu scenu ovoga ljeta zasigurno je odlazak akademika Viktora Žmegača, jednoga od najvećih erudita i intelektualaca današnjice. Žmegač je bio među rijetkim autorima čija je svaka nova knjiga bila bestseler, u Knjižaru Matice hrvatske i Matičin štand na Interliberu i oni nenaklonjeni Matici dolazili bi već nakon prve najave novoga Žmegačevog rukopisa.

Imao sam privilegiju da zadnjih godina pa i mjeseci intenzivno surađujem s akademikom Žmegačem. Početkom 2018. pozvao sam ga da postane Vijenčev kolumnist i otada, do zadnjeg broja u srpnju, redovito je izlazila njegova kolumna Večernji zapisi. Bavio se u njoj književnošću, glazbom, filmom, teorijom, europskim gradovima nudeći nove interpretacije i čitanja klasika, ali vadeći iz prašine i autore na koje smo zaboravili. Na tom su tragu i dva neobjavljena nastavka, koje donosimo u ovoj broju, Ponovno čitam Adorna i Čitam Marka Twaina, posljednje što je Viktor Žmegač napisao. Prilažemo i skicu za novi članak, nastao tjedan dana prije smrti.

Unatoč poodmakloj dobi, Večernji zapisi Viktora Žmegača bili su lucidni, intrigantni, svježi. Uvijek je znao zadržati pozornost čitatelja, bio je duhovit, vrckav i aktualan. Tako primjerice, govoreći o poplavi anglizama u hrvatskom jeziku, u članku Unutarnja crta obrane od 5. svibnja ove godine piše: „Jedno je sigurno: ne mora se svaka prčvarnica zvati coffee-bar, a shopping nije ništa drugo nego kupovina. Nametljiva uporaba znak je jezične magije: plemenitiji sam ako idem u „šoping“. Autobiografski pak zapis Virovitički davni dani iz studenoga 2021. završava vrckavim obraćanjem mladom čitatelju: „Virovitički učenik bio je i pisac Zvonimir Majdak (čije sam duhovite romane rado čitao, na primjer Kužiš, stari moj i Biba, okreni se prema zapadu). Nisam ga osobno upoznao. Fuis je bio odviše star, a Majdak odveć mlad za susret u Virovitici. Kužiš, mladi moj.“ U članku pak Programi (22. svibnja 2022), obraća se glazbenim urednicima Trećeg programa Hrvatskoj radija: „Papandopulo i Bjelinski, usput rečeno prisni prijatelji, zastupljeni su posve različito: Papandopulo gotovo svakoga dana, Bjelinski na kapaljku. Prvi od njih, stariji, zaslužio je da se 2021. zabilježi tridesetogodišnjica smrti, kao što je to ove godine zaslužio Bjelinski. Ali ravnopravnosti očito nema. Potvrđuju to i prošli mjeseci. To, kolokvijalno rečeno, nije fer.“ Zapis završava u svom stilu: „Urednicima upućujem prijedlog, uvjeren da će i slušatelji poželjeti bolje upoznati glazbu koju može pružiti ekskluzivni program. I naposljetku: bojim se da je ovaj članak savršeno nefunkcionalan jer urednici ionako uglavnom ne čitaju osvrte poput ovog.“

Večernji zapisi nastajali su u Žmegačevoj radnoj sobi, u nerazmetljivom  građanskom stanu u Rapskoj 37, među policama s mnoštvom knjiga i jednim pianinom. Sobom je dominirao veliki radni stol, i pisaća mašina, „najnoviji model“, rekao mi je za jednog posjeta akademik Žmegač, uz savjet gdje u Ilici mogu nabaviti rezervne dijelove, ako i sam odlučim prijeći na „staru školu“. Nije se služio internetom ni računalom, ali svu je potrebnu literaturu imao na svojim policama. Tako je na svaki naš upit iz redakcije, radi savjeta o ilustracijama, već nakon nekoliko minuta uzvraćao poziv s prijedlozima. Članke, po njih nekoliko, tijekom 2018. i 2019. donosio bi u redakciju osobno, usputno na putu do Akademije, a zadnje dvije godine išao sam po njih u Rapsku 37. Svaki je taj susret bio poseban doživljaj, pa i tijekom pandemije, kada smo se susretali samo na vratima, pod maskama. Petminutni razgovori o različitim temama, u stilu njegovih SMS eseja, uvijek bi donijeli neku novu informaciju i drukčiji pogled. Takvi su bili i zadnji, „telefonski susreti“, sve do srpnja. Hvala Vam, dragi profesore, za sve znanje koje ste s nama podijelili.

Za kraj, nekoliko obavijesti. Od ovoga broja Vijenac donosi dvije nove redovite kolumne, Dubrovačke pađine akademika Luka Paljetka i Pisma iz Mitteleurope muzikologa i diplomata Domagoja Marića. Temu s naslovnice o Hrvatima povratnicima iz Južne Amerike predstavlja naš urednik društvene rubrike Vedran Obućina, a u prilogu Inkluzija izdvajamo članak o umjetničkom projektu Andreje Kulunčić na temu ženskog logora na Golom otoku. Naši kritičari osvrću se na ljetne festivale i nove naslove, a o najnovijem primjeru kulture otkazivanja (ovoga puta na tapeti su  Karl May i mladi Winnetou) piše Marko Gregur. Ispraćamo u vječnost i književnika, publicista i filozofa Benjamina Tolića te skladatelja Petra Bergama. Donosimo i tri pisma čitatelja, uz poziv da nam se i dalje javljate sa svojim sugestijama. Tu smo zbog vas i vaša su nam mišljenja dragocjena.